Jedan od najvažnijih pokazatelja promjena jeste slabljenje sposobnosti Sjedinjenih Američkih Država da samostalno oblikuju međunarodne odnose. Američka politika, koja se sve više zasniva na transakcijskom pristupu i neposrednom ostvarivanju vlastitih interesa, dovela je u pitanje pouzdanost Washingtona kao dugoročnog partnera. Saveznici koji su decenijama svoju sigurnost i ekonomski razvoj vezivali za SAD sve češće razmatraju alternativne mogućnosti. Kanada, Saudijska Arabija i druge države nastoje proširiti prostor vlastitog djelovanja, svjesne da se američka podrška više ne može podrazumijevati.
Takav razvoj događaja ne znači nužno prekid tradicionalnih savezništava, ali ukazuje na njihovu transformaciju. Države sve manje žele zavisiti od jednog centra moći, a sve više nastoje voditi višesmjernu vanjsku politiku. Upravo u tome leži jedna od najvažnijih karakteristika multipolarnog svijeta: sposobnost država da istovremeno održavaju odnose s različitim međunarodnim akterima, bez potpunog političkog i ekonomskog vezivanja za jednu stranu.
Posebno je zanimljiv pristup Donalda Trumpa, koji međunarodnu politiku nastoji voditi kroz neposredne dogovore s liderima velikih sila. Njegova administracija pokazala je spremnost da o najvažnijim pitanjima razgovara direktno s Moskvom i Pekingom, čak i kada takav pristup podrazumijeva zaobilaženje tradicionalnih saveznika. Pregovori o Ukrajini pokazali su koliko Evropa može biti marginalizirana u procesima koji se neposredno tiču njene sigurnosti. Evropske države suočavaju se s pitanjem kako izgraditi zajedničku vanjskopolitičku poziciju i osigurati da se o budućnosti evropske sigurnosne arhitekture ne odlučuje bez njihovog učešća.
Ipak, diplomatija zasnovana na dogovorima nekoliko velikih lidera ne može sama riješiti složenost savremenih međunarodnih odnosa. Politički dogovori zavise od trenutnih okolnosti, unutrašnjih prilika i promjenjivih interesa pojedinih država. Rezultati američkih izbora na polovini predsjedničkog mandata dodatno su pokazali da politički mandat nije neograničen i da neispunjena obećanja mogu ozbiljno oslabiti poziciju administracije. Istovremeno, jačanje izolacionističkih tendencija unutar američkog biračkog tijela ukazuje na mogućnost da će i nakon Trumpa ostati prisutna politika koja zagovara smanjenje američkog angažmana u međunarodnim poslovima.
U takvom ambijentu Kina nema razloga da napusti multilateralne platforme koje joj omogućavaju širenje međunarodnog utjecaja. Iako je njeno strateško nadmetanje sa SAD-om jedno od centralnih pitanja savremene geopolitike, Peking razumije da se globalni utjecaj ne gradi isključivo kroz bilateralne odnose s Washingtonom. BRICS+ predstavlja važan prostor za povezivanje s državama Globalnog juga, jačanje ekonomskih veza i afirmaciju drugačijeg pristupa međunarodnim odnosima. Za Kinu bi napuštanje takve platforme značilo odricanje od jednog od najvažnijih instrumenata vlastitog međunarodnog pozicioniranja.
Iran kao važan činilac novog odnosa snaga
Posebno mjesto u ovom procesu zauzima Iran. Neuspjeh američko-izraelskih nastojanja da slome iransku stratešku poziciju, kao i sposobnost Teherana da održi svoje regionalne veze, dodatno su potvrdili da se Bliski istok više ne može posmatrati kroz prizmu jednostrane američke dominacije. Uspjesi jemenskih Huta, koji su pokazali da i relativno ograničeni akteri mogu ozbiljno utjecati na regionalnu i međunarodnu sigurnosnu situaciju, predstavljaju još jedan pokazatelj promijenjenih odnosa snaga.
Iranska pozicija ne proizlazi samo iz njegovih vojnih kapaciteta. Geografski položaj, kontrola pristupa Perzijskom zaljevu i blizina Hormuškog moreuza, kroz koji prolazi značajan dio svjetske trgovine energentima, daju Teheranu poseban geopolitički značaj. Tome treba dodati razvijenu domaću vojnu industriju, kapacitete za proizvodnju bespilotnih letjelica i raketnih sistema, kao i političke i ekonomske veze s nizom država izvan zapadnog bloka.
Članstvo u BRICS-u dodatno proširuje iranski manevarski prostor. Za Teheran ova organizacija nije samo ekonomski forum nego i platforma za smanjenje međunarodne izolacije, razvoj alternativnih finansijskih mehanizama i jačanje saradnje s državama koje ne žele da njihova vanjska politika zavisi od odluka Washingtona. Istovremeno, prisustvo Irana u ovoj grupaciji potvrđuje da BRICS nije isključivo ekonomski projekat, već sve značajniji politički prostor u kojem se susreću različiti interesi nezapadnih država.
Ekonomska saradnja kao temelj multipolarnosti
Ipak, dugoročna snaga BRICS-a neće zavisiti samo od političkih deklaracija i zajedničkog protivljenja zapadnoj dominaciji. Ključno pitanje jeste može li ova grupacija izgraditi konkretne institucije i ekonomske mehanizme koji će članicama omogućiti veću nezavisnost od postojećeg međunarodnog finansijskog sistema.
U tom smislu posebno su važni trgovina u nacionalnim valutama, zajednički sistemi plaćanja i razvoj alternativne finansijske infrastrukture. Projekti poput BRICS Pay predstavljaju pokušaj smanjenja zavisnosti od finansijskih sistema nad kojima zapadne države imaju značajan utjecaj. Za zemlje koje su izložene sankcijama ili političkim pritiscima takvi mehanizmi imaju dodatnu vrijednost, jer omogućavaju veću sigurnost u međunarodnim transakcijama.
Međutim, najveći izazov BRICS-a jeste usklađivanje različitih nacionalnih interesa. Kina i Rusija imaju izuzetno razvijenu trgovinsku saradnju, čija se vrijednost procjenjuje na 218 do 228 milijardi dolara, dok trgovinska razmjena Kine i Indije iznosi oko 151,1 milijardu dolara. Nasuprot tome, razmjena Rusije i Indije iznosi 68,7 milijardi dolara. Ovi podaci pokazuju da unutar grupacije postoji značajan prostor za produbljivanje međusobne trgovine i investicija.
Upravo zato budućnost BRICS-a treba graditi na komplementarnosti ekonomija njegovih članica. Rusija i Iran raspolažu velikim energetskim resursima i iskustvom u razvoju vojne i bespilotne tehnologije. Kina ima finansijske i industrijske kapacitete, Indija razvijenu farmaceutsku industriju, Brazil značajno iskustvo u proizvodnji biogoriva, dok Ujedinjeni Arapski Emirati predstavljaju važno međunarodno finansijsko i trgovinsko središte. Povezivanje ovih kapaciteta moglo bi stvoriti čvršću ekonomsku osnovu za dugoročno funkcionisanje grupacije.
Multipolarni svijet neće se oblikovati za jednim stolom
Jedna od najvažnijih zabluda u analizama budućeg svjetskog poretka jeste pretpostavka da će se međunarodni odnosi ponovo svesti na nadmetanje nekoliko velikih sila, kao u vrijeme hladnog rata. Današnji svijet je mnogo složeniji. Regionalne sile, srednje razvijene države i manji akteri imaju mogućnost da kroz vlastite političke, ekonomske i sigurnosne kapacitete utiču na globalne procese.
Zbog toga eventualno približavanje Washingtona, Moskve i Pekinga ne mora automatski značiti slabljenje BRICS-a. Naprotiv, države koje se nalaze izvan tradicionalnih zapadnih savezništava imat će još veći interes da očuvaju platforme koje im omogućavaju samostalnije djelovanje. Multilateralizam u takvim okolnostima nije prepreka dogovorima velikih sila, nego instrument kojim druge države nastoje osigurati da njihovi interesi ne budu zanemareni.
Budućnost BRICS-a, prema tome, neće zavisiti samo od odnosa između Kine, Rusije i Indije, niti od eventualnih dogovora Trumpa, Putina i Xija. Njegova stvarna snaga mjerit će se sposobnošću da različite nacionalne interese pretvori u održivu ekonomsku i političku saradnju.
Multipolarni poredak neće nastati jednim sporazumom niti će ga oblikovati isključivo nekoliko najmoćnijih država. On će se graditi kroz brojne regionalne dogovore, ekonomska partnerstva i nove institucije. U tom procesu BRICS+ ima priliku postati jedan od ključnih stubova međunarodnog sistema, pod uslovom da političko jedinstvo prati konkretnim rezultatima. Za Iran i ostale članice to predstavlja priliku da u svijetu koji se udaljava od unipolarne dominacije prošire prostor vlastitog suvereniteta i međunarodnog djelovanja.
PISjournal
Your Comment